Sektor: Saobraćajna policija, Iznos: Novac (preko 5.000 dinara), Opština: Brus
Sektor: Unutrašnja kontrola, Iznos: /, Opština: Kula
Sektor: Kriminalistička policija, Iznos: Obećana uslugua zauzvrat, Opština: Čukarica
Sektor: Kriminalistička policija, Iznos: Obećana uslugua zauzvrat, Opština: Čukarica
Sektor: Saobraćajna policija, Iznos: Novac (preko 5.000 dinara), Opština: Irig
Tokom poslednjih četrnaest godina reforme policije propuštena je prilika da se izgradi jak institucionalni okvir rada MUP-a. Posledica toga je neujednačen razvoj pojedinih oblasti, ključnih za integritet policije. Tako je unapređena transparentnost rada policije, usvojeni su i Plan integriteta i Strategija razvoja. Međutim, na integritet policije najviše utiču politizacija i neodgovarajuće upravljanje ljudskim resursima. Policija u Srbiji gubi svoju operativnu nezavisnost i odgovornost zbog interesa političkih stranaka. Organizaciona celina zadužena za upravljanje ljudskim resursima samo je tehničko telo. Pored toga, učinkovito planiranje trošenja budžetskih sredstava nije moguće zato što je više od 80% budžeta MUP-a namenjeno platama. Najzad, ne funkcioniše ni skladan sistem unutrašnje kontrole policije koji istovremeno treba da obezbedi delovanje policije u skladu sa pravilima i da poveća integritet policije. Spoljni nadzor rada policiji i dalje je slab.
PROCENA: Nakon usvajanja Strategije razvoja MUP-a 2011–2016. u decembru 2010. godine unapređena je transparentnost rada policije.
Transparentnost predstavlja jedan od ključnih preduslova učinkovitog i odgovornog upravljanja policijom jer omogućava rad unutrašnjim i spoljnim kontrolnim organima, te jača integritet policije i potvrđuje joj legitimitet. Ona se ne ogleda samo u dostupnosti pojedinih informacija, već i u njihovoj upotrebljivosti. Zbog toga se u ovom odeljku izveštaja analiziraju oba činioca transparentnosti u domenu integriteta policije, koji obuhvata primenu antikorupcijskih mera, postupak podnošenja žalbi na rad policije, pokretanje krivičnih postupaka protiv policijskih službenika i praćenje stavova građana o korupciji u policiji.
Javnost rada policije otežava ograničeno tumačenje pojma transparentnost. Naime, unapređenje transparentnosti rada MUP-a specifičan je cilj Strategije razvoja MUP-a. Utvrđene su i organizacione celine koje sprovode ovaj cilj. To su Biro za informacije od javnog značaja, koji postupa prema zahtevima za pristup javnim podacima u posedu MUP-a, i Biro za saradnju sa medijima, koji izveštava javnost o aktivnostima MUP-a. Postoji i zakonska obaveza policije da informiše javnost o svojim aktivnostima. Posebno je dužna da dva puta godišnje objasni zakonske promene koje uređuju rad policije.
Rečene činjenice ukazuju na to da postoje obaveza, mogućnost i resursi koji mogu da utiču na povećanje transparentnog rada policije. Međutim, prilikom analize Akcionog plana za sprovođenje Strategije razvoja MUP-a primećeno je da postoji rigidno shvatanje transparentnosti. Javnost rada ne podrazumeva samo postupanje prema zahtevima za pristup informacijama od javnog značaja, niti samo izveštavanje javnosti na internet stranici MUP-a. Transparentnost doprinosi tome da su građani redovno i kvalitetno obavešteni o tome kako izvršna vlast, u ovom slučaju policija, ispunjava svoje zakonske i strateške obaveze i na koji način troši novac budžetskih korisnika.
Za sada je MUP ispunio početne preduslove transparentnog rada. Najveći problem predstavlja redovno informisanje građana o radu policije. Veću transparentnost moguće je ostvariti uspostavljanjem građanskog nadzora nad krivičnim istragama, naročito nad onim koje se odnose na rad policajaca. U Hrvatskoj je to učinjeno u julu 2014. godine zbog sumnje javnosti u korektan rad policije. Formiranjem Vijeća za građanski nadzor nad primenom policijskih ovlašćenja uvida u telefonske listinge i prikrivene policijske radnje povećani su transparentnost i spoljna kontrola rada policije.
Internet stranica MUP-a, Informator o radu i časopis „Policija danasˮ predstavljaju tri osnovna zvanična sredstva, putem kojih građani mogu da saznaju o aktivnostima Ministarstva i policije. Svakako, informacije je moguće dobiti i putem medija koji prenose ili dublje istražuju rad policijske službe. Građanima je Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja omogućeno da traže konkretne podatke o radu policije. Bez obzira na raznovrsnost sredstava za pronalaženje podataka, na zvaničnim sredstvima informisanja MUP-a ne postoje podaci o tome kako policija radi na smanjenju korupcije u policiji ili o realnom stanju korupcije u policijskoj službi. Uglavnom se istraživanjem takvih informacija bave mediji ili tabloidi, koji naširoko obaveštavaju javnost o obimu koruptivnih radnji u policiji. Građani i OCD koriste pravo na slobodan pristup informacijama kako bi dobili odgovarajuće podatke, s obzirom na to da je najveći broj zahteva upravo prosleđen Birou za informacije od javnog značaja u MUP-u. Iako je Akcionim planom za sprovođenje Strategije predviđeno uspostavljanje mehanizma praćenja najčešće traženih informacija od javnog značaja, što je i realizovano, nije jasna svrha postojanja takvog mehanizma.
Zakonski i podzakonski akti, strateški dokumenti i pojedini izveštaji koji su važni za jačanje integriteta policije postoje na internet stranici MUP-a. Informator o radu uvek je dostupan građanima. Prvi put je objavljen kratak izveštaj o rešavanju pritužbi u MUP-u za prvih šest meseci 2013. godine, kao i finansijski izveštaj od 2009. do 2012. godine. Javnosti su dostupni podaci o najznačajnijim rezultatima rada MUP-a za 2011. i 2012. godinu.
Sektor unutrašnje kontrole policije prestao je neredovno da objavljuje izveštaje o rezultatima svog rada. Tako su tokom 2013. godine na internet stranici SUKP-a objavljeni rezultati rada za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu. U februaru 2014. godine objavljen je i izveštaj za 2013. godinu. Statistički podaci o broju podnetih krivičnih prijava protiv policijskih službenika dostupni su javnosti, pri čemu je napravljena razlika prema tipu krivičnog dela.
Informacije o tome kako građani mogu da podnesu žalbe na postupanje policije javne su i jasne (Okvir 1), ali ih nije moguće naći na početnoj stranici internet prezentacije MUP-a, već na stranici SUKP-a. Pretpostavlja se da će građani upravo na početnoj stranici MUP-a tražiti objašnjenje o načinu podnošenja žalbe na rad policije.
Okvir 1: Prijaviti korupciju u policiji
Prema istraživanju BCBP-a građani i policajci u Srbiji smatraju da je potrebno podstaći prijavljivanje korupcije u policiji jer to može da utiče na smanjenje koruptivnih radnji. Međutim, realizaciju ovog cilja ometa to što više od 70% građana ne zna kome bi trebalo da prijavi slučaj korupcije u policiji. Pored toga, 72% građana neće prijaviti korupciju, ili nije sigurno da li će je prijaviti, ukoliko je potrebno da ostave svoje lične podatke. Poslednji podatak ukazuje na to da još postoji visoki stepen nepoverenja građana u policiju. To dokazuje i poslednje istraživanje javnog mnjenja Medijum galupa (Medium Gallup), gde je nepoverenje građana u rad policajaca 2013. godine povećano za 11% u odnosu na 2012.
Građani mogu da prijave korupciju u policiji pismeno ili usmeno. Moguće je obratiti se šefu policije u mestu u kom je zaposlen policajac na koga građanin podnosi pritužbu ili Sektoru unutrašnje kontrole policije. Dobro je što građani mogu da se obrate Sektoru jer postoji mogućnost da da ne veruju da će lokalna policijska stanica rešiti problem. Međutim, prema postojećem zakonskom okviru, lokalnu policiju nije moguće zaobići u rešavanju pritužbe. Važno je napomenuti da građani za podnošenje pritužbe imaju rok od 30 dana od trenutka kada je do korupcije došlo.
O konačnom ishodu pritužbe građana odlučuje rukovodilac organizacione jedinice u kojoj je zaposlen policajac na koga se građanin žali. U slučaju da je građanin nezadovoljan odlukom rukovodioca, postupak dalje vodi Komisija za rešavanje pritužbi, u čijem sastavu su po jedan predstavnik Sektora, MUP-a i javnosti, koga imenuje ministar na osnovu konkursa.
Za razliku od Hrvatske, gde je građaninu omogućeno da se direktno obrati Povjerenstvu za rad po pritužbama (pandanu našoj Komisiji), prema našem zakonskom okviru to nije moguće. Takođe, u sastav Povjerenstva ulaze dva predstavnika javnosti koje ne imenuje ministar unutrašnjih poslova, već saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Ovakva rešenja omogućavaju veću nezavisnost rada.
Ministarstvo unutrašnjih poslova redovno prati stavove građana prema policiji, a posebno prema njenoj izloženosti korupciji. Izveštaji su dostupni javnosti posredstvom internet prezentacije MUP-a. Međutim, poslednji izveštaj iz 2013. godine objavljen je tek u maju 2014. godine, tri meseci kasnije nego obično. Prezentacija izveštaja nije urađena. Uglavnom se taj izveštaj predstavlja u februaru, ali se pretpostavlja da je ove godine to izbegnuto zbog izborne kampanje i pada poverenja u rad policije za 11% u odnosu na 2013. godinu.
Pojedini dokumenti, koji su važni za praćenje razvoja integriteta, nisu dostupni na internet stranici MUP-a, već ih je moguće dobiti samo upućivanjem zahteva za pristup informacijama od javnog značaja.
Akcioni plan za sprovođenje Strategije razvoja MUP-a nije dostupan na internet prezentaciji ove institucije. To isto važi i za kvartalne izveštaje o sprovođenju Akcionog plana, koje izrađuje Biro za strateško planiranje, kao i za Plan integriteta. Akcioni plan postoji na internoj mreži MUP-a (intranetu) jer je isključivo namenjen zaposlenima u MUP-u kao skup smernica za dalje postupanje. Ovim je još jednom potvrđen rigidan stav MUP-a o transparentnosti. Na pitanje o razlozima zbog kojih Plan integriteta nije dostupan na internetu ili intranetu nije dobijen odgovor.
Internet stranica britanske policije može da posluži kao primer dobre prakse. Građanima je omogućeno da prate rad policije praktično u svom komšiluku, pri čemu mogu da izaberu i vremenski period.
Statistički pregled o stanju u oblasti javne bezbednosti, koji objavljuje Uprava za analitiku, i godišnji Izveštaj o radu MUP-a nisu dostupni na internetu, već se dostavljaju najvišim rukovodiocima MUP-a. Ovakvi dokumenti koji se izrađuju samo za interne potrebe ne podstiču interesovanje javnosti za policijski rad. Onemogućavaju i izloženost tog rada sudu javnosti, za šta se zalaže i MUP. Pri tome, dokumenti koji su već pohranjeni na internet prezentaciji MUP-a ne ažuriraju se redovno ili su iz njih izbačeni pojedini delovi. Na primer, tokom 2013. godine postojala je dobra praksa da u Informatoru o radu postoji plan rada MUP-a za tekuću godinu. Sa takvom praksom se prestalo tokom 2014. godine. Takođe, za sada jedini izveštaj koji obrađuje temu korupcije u policiji (Strateško obaveštajna analiza o korupciji) nije dostupan na internet stranici MUP-a, niti SUKP-a, iako je pre toga realizovana javna prezentacija glavnih nalaza.
Ministarstvu unutrašnjih poslova bi možda bilo lakše da iskoristi svoju internet prezentaciju tako što će redovno objavljivati informacije i izveštaje o svom radu i stanju bezbednosti u državi. Time će olakšati rad i Birou za informacije od javnog značaja, koji trenutno ima samo tri zaposlena, jer se najveći broj zahteva upravo upućuje MUP-u.
Novinar „B92ˮ podneo je 2011. godine MUP-u zahtev za pristup informacijama od javnog značaja i tražio kopiju Pravilnika o posebnim naknadama MUP-a na području Kosova i Metohije. Reč je o dokumentu koji je važan za integritet policije jer uređuje trošenje budžetskih sredstava. Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je pristup i donelo rešenje o odbijanju zahteva zbog tajnosti Pravilnika. Poverenik je 2012. godine poništio to rešenje MUP-a i naložio da tražiocu bude dostavljena kopija traženog dokumenta.
Rečeni primer u potpunosti ilustruje formalno-pravni problem poverljivosti velikog broja dokumenata koji nose oznaku tajnosti. Ne postoje jasni kriterijumi na osnovu kojih se stavlja oznaka tajnosti na neki dokument, pri čemu su mehanizmi za nadzor minimalni. Ovaj problem uočen je i kod predstavnika MUP-a koji smatraju da je način određivanja tajnosti podataka negativno utiče na transparentnost rada policije. Zbog toga je potrebno upoznati zaposlene sa pravilima klasifikacije kako se greške u određivanju stepena tajnosti podataka ne bi dešavale.
PROCENA: Policija u Srbiji gubi svoju operativnu nezavisnost i odgovornost zbog interesa političkih stranaka, što umanjuje njen integritet.
O depolitizaciji policije kao neophodnom delu reformskog procesa raspravlja se od petooktobarskih promena u Srbiji. Reč je o tome da policijska služba bude odgovorna izabranim institucijama, a ne da bude pod kontrolom političkih predstavnika. Uloga Ministarstva i samog ministra unutrašnjih poslova jeste da određuju prioritete i politiku rada policije, te da obezbede sredstva za njihovo realizovanje. Sve ono što se direktno odnosi na rad policije predstavlja odgovornost direktora policije, na čiji izbor ne treba da utiču političari. Rad policije u Srbiji i dalje umnogome zavisi od interesa političkih stranaka, zbog čega ona gubi svoju operativnu nezavisnost i odgovornost.
Politizacija je jedan od osnovnih uzroka pojave korupcije u policiji, i ona je prisutna u svim formama ovog fenomena. To je jasno ispoljeno i u javnom diskursu što je i dokazano nekoliko puta tokom prethodnih godina. Tako je, na primer, tokom februara 2013. godine u javnosti započeta rasprava o novom direktoru policije, koja se razvila u „dilemuˮ nastalu povodom toga da li će direktor policije biti blizak Aleksandru Vučiću ili Ivici Dačiću, predsednicima vodećih stranaka u izvršnoj vlasti. Niko nije pričao o tome šta bi zaista trebalo da radi novi direktor policije i koji su njegovi budući zadaci tokom procesa reforme policije. Pre toga javnosti je bila poznata situacija nastala povodom izbora načelnika policijskih uprava u Nišu i Novom Sadu, koji je zbog političkih interesa kasnio više od tri godine. Poslednji slučaj odnosi se na smenu pet načelnika uprava u sedištu Ministarstva bez odgovarajućeg obrazloženja (Okvir 2).
Okvir 2: Smeniti rukovodioce u policiji nije isto što i sistemski je urediti
Političari često najavljuju smene policijskih rukovodilaca. Ne postoje zvanična obaveštenja o razlozima njihove smene. Građani o tome saznaju putem medija i tabloida. To nije dobro, niti je transparentno. Da ne bude zabune, ti smenjeni rukovodioci premešteni su na druge pozicije u policiji. Primer je bivši komandant Žandarmerije Bratislav Dikić, koji je postao savetnik direktora policije. To znači da nisu dobili otkaz, a navodno su premešteni jer nisu obavljali svoj posao kako treba. Ili, još gore, okarakterisani su kao saradnici kriminalnih grupa.
Tokom juna 2014. godine građani su slušali izjave političara o tome kako će smene u vrhu policije izmeniti postojeće loše stanje. Pored toga, građani su saznali da je reformu teško izvršiti jer postoje jaki otpori u vrhu policije. Slična priča primećena je i u septembru prošle godine kada je smenjen šef beogradske policije i najavljena ubrzana reforma. Isto je urađeno i u novembru 2012. godine kada je izjavljeno da će vrh policije – uključujući i direktora – biti smenjen zbog prisluškivanja predsednika države i tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade.
U junu 2014. godine smenjeno je pet načelnika uprava u sedištu Ministarstva bez jasnog obrazloženja. Za načelnika kriminalističke policije čak je rečeno da je dobro obavljao posao. Razlozi za smenu nisu jasni ili je bolje reći nedorečeni su. Zbog toga je nemoguće reći da li su opravdani. Ako su načelnici loše obavljali svoj posao, prema Zakonu o državnim službenicima, može da sledi i prestanak radnog odnosa. Ako postoji sumnja da su načelnici uprava povezani sa organizovanim kriminalnim grupama, potrebno je pokrenuti krivičnu istragu.
Nije ni jasno ko je doneo odluku o smeni načelnika uprava. Najpre se oglasio predsednik države, a zatim je održana sednica Biroa za koordinaciju službi bezbednosti. Najzad, predsednik Vlade održao je konferenciju za medije na kojoj je objasnio da je ova odluka o smenama doneta u skladu s inicijativom ministra unutrašnjih poslova, uz saglasnost direktora policije.
Prema Zakonu o policiji (član 23), ministar, po pribavljenom mišljenju direktora policije, imenuje i razrešava policijskog službenika. To znači da ministar donosi odluku, ne inicira je, pri čemu mu nije potrebna saglasnost direktora, već samo njegovo mišljenje. Na kraju, izgleda kao da je Biro za koordinaciju službi bezbednosti doneo odluku, što ne ulazi u okvire njegove nadležnosti. Skupština se nije ni oglasila povodom ovog problema, a ona je zadužena da vrši spoljni nadzor nad policijom.
Politizacija je najvidljivija tokom odlučivanja i upravljanja. Upravljačke odluke se ne donose na osnovu procedura, već na osnovu lične procene rukovodioca. Izbor rukovodioca u najvećoj meri zavisi od interesa političkih stranaka.
Građani i policijski službenici smatraju da političari uvek ili povremeno ometaju rad policijske službe. Nešto više od dve trećine ispitanih policajaca (77%) smatra da policijski rad uvek ometaju političke stranke, dok takvo mišljenje zastupa nešto više od jedne trećine građana (36%). Ovakvo viđenje uticaja političkih stranaka na rad policije onemogućava potpunu profesionalizaciju policijske službe u Srbiji.
U još jednom istraživanju javnog mnjenja došlo se do sličnog rezultata. Građani koji su odgovorili da policija ne želi ili nije u stanju da se bori protiv različitih bezbednosnih izazova misle da je to zbog korupcije (27%) i uticaja političara i moćnika (26%) (Grafikon 1).
Neretko se u Srbiji dešava da su informacije za koje postoji verovanje da ih MUP poseduje izvučene iz policije i objavljene u javnosti ili predate određenim pojedincima. Često su takve dobijene informacije plasirane u javnost zbog različitih političkih interesa ili ličnih interesa pojedinaca. Takvim činom moguće je ugroziti bezbednost, istragu, privatnost i pretpostavku nevinosti. Različiti mediji su tokom 2013. i 2014. godine objavili informacije o do sada verovatno najvećem broju policijskih afera u jednoj godini od početka demokratskih promena u Srbiji. Zajedničko svim aferama je da su prvo objavljene u tabloidima. Retke su situacije kada je MUP reagovao na optužbe da je policija politizovana ili da je pod velikim uticajem kriminalnih grupa. Naročito je primećeno da je broj medijskih priča o različitim policijskim aferama porastao od februaru 2013. godine, mesec dana pre ponovnog izbora Milorada Veljovića za direktora policije.
Krivičnim zakonikom predviđena je sankcija od šest meseci do osam godina zatvora, u zavisnosti od motiva osobe koja je odala podatke.
Problem je u tome što većina policijskih informacija „cirkuliše“ interno u Ministarstvu, te nije jasno uređen pristup podacima. Drugi problem predstavlja to što se ne pokreću istrage nakon „curenja“ informacije, te se sankcije za takvo ponašanje ne primenjuju. Teško je u policiji odrediti izvor iz kog „curiˮ informacija. Za razliku od BIA gde je tok informacija unapred određen, u policiji to nije tako. Pored toga, „curenjeˮ informacija veoma je teško dokazati.
Tokom istraživanja rizika od pojave korupcije u policiji u 2012. godini , kao i procenom korupcije u ovoj službi tokom 2013. godine , primećeno je da na zapošljavanje i napredovanje u policiji utiču interesi političkih stranaka. Stanje nije izmenjeno ni danas. Tako postoje primeri da je na mesto komandira policijske stanice zaposleno lice sa neadekvatnim radnim iskustvom i obrazovanjem, dok se premeštanje iz jedne organizacione celine u drugu najčešće vrši prema pripadnosti političkoj stranci ili prema rodbinskoj ili pak prema prijateljskoj vezi.
Građani i policijski službenici imaju oštar stav kada je reč o načinu zapošljavanja u MUP-u, što zahteva preispitivanje upravljanja ljudskim resursima. Ispitani građani i policajci smatraju da je politizacija naročito vidljiva u upravljanju ljudskim resursima, a posebno tokom postupka zasnivanja radnog odnosa u policiji i Ministarstvu. Skoro dve trećine građana smatra da se kadar u policiji nezakonito zapošljava ili da se zapošljava pod nečijim uticajem. Sličan stav zauzimaju i ispitani policijski službenici. Svega 3% ispitanih policajaca smatra da se zapošljavanje odvija realizacijom javnog konkursa.
PROCENA: Loše upravljanje ljudskim resursima najviše utiče na integritet policije, gde je organizaciona celina zadužena za ovaj posao samo tehničko telo bez uticaja.
Čak i nakon smene nekog od policijskih rukovodilaca, ostaje problem ko će preuzeti tu poziciju jer su kriterijumi za napredovanje u policiji tajni i ne postoji sistem internog oglašavanja. U učinkovitom sistemu upravljanja ljudskim resursima – koji podrazumeva strateški pristup upravljanju procesima ciljnog regrutovanja, selekcije, klasifikacije, zapošljavanja, školovanja, raspoređivanja, ocenjivanja, motivisanja, vođenja, unapređivanja, smenjivanja i otpuštanja zaposlenih – takvo stanje nije moguće. Ipak, ovde je potrebno napomenuti da je MUP uočio ovaj problem, zbog čega se sprovode dva projekta koji bi trebalo da unaprede sistem upravljanja ljudskim resursima.
U policiji su svesni problema u upravljanju ljudskim resursima.
Prilikom selekcije kadrova i tokom napredovanja zaposlenog u MUP-u ne procenjuje se moguća podložnost kandidata ili zaposlenog korupciji. U praksi se jedino bezbednosnom proverom, kada se tokom policijske terenske provere utvrđuju uslovi potrebni za zasnivanje radnog odnosa, utvrđuju podaci na osnovu kojih je moguće posredno utvrditi podložnost kandidata korupciji.
Zanimljivo je da ovaj problem MUP povezuje sa članstvom policijskih službenika u političkim strankama. U odgovoru MUP-a na pitanje BCBP-a o tome kako se vrši procena podložnosti kandidata korupciji dobijen je podatak da „Zakon o policiji ne zabranjuje policijskim službenicima da budu članovi političkih stranaka, već im samo zabranjuje političko delovanje na radnom mestu, bez propisivanja načina kontroleˮ . U odgovoru nije spomenuto da Ustav Republike Srbije zabranjuje pripadnicima policije da budu članovi političkih stranaka. Zbog toga u praksi postoje primeri gde su policijski službenici aktivni članovi politički stranaka, što je nespojiva delatnost sa policijskim poslom.
Policajcima je zabranjeno da obavljaju delatnosti koje su nespojive sa poslovima policijskog službenika. Međutim, u praksi postoje dva problema. Najpre, zakonski nisu uređeni uslovi i kriterijumi koji utvrđuju kada policajac obavlja dodatni posao. Zatim, još nije jasno koje su to delatnosti zapravo nespojive sa poslom u policiji jer takva lista poslova nije sačinjena. Zbog toga neki policajci pored policijskog posla obavljaju i privrednu ili drugu samostalnu profesionalnu delatnost, što je u suprotnosti sa Zakonom o policiji. Pri tome, oni koriste svoja policijska ovlašćenja, ali i policijske resurse (Grafikon 2).
Znatan deo pokrenutih disciplinskih postupaka zbog teške povrede službene dužnosti odnosi se, pre svega, na policajce koji se bave takozvanim „crnim obezbeđenjemˮ raznih imućnih ljudi, što potencijalno može da predstavlja kriminalni koruptivni akt. Odgovornost za ovakvu praksu snose rukovodioci, jer je njihova obaveza da prate rad zaposlenih i da takve slučajeve sankcionišu. Takođe, policajci često obavljaju poslove obezbeđivanja lokala i klubova, pri čemu zarade od 2.000 do 5.000 dinara za jednu noć. Za to imaju prećutnu saglasnost svojih šefova.
Postoje i situacije u kojima su određeni policijski službenici obavljali dužnost odbornika u opštinskoj skupštini. Ustav Srbije propisuje da policijski službenik ne može da bude član političke stranke. Zakon o policiji uređuje da policajci ne mogu stranački da se organizuju, niti da politički deluju u MUP-u. Zbog toga nije jasno zašto je MUP odlučio 2008. godine da odobri odbornički mandat svojim zaposlenima jer su oni prethodno bili članovi političkih stranaka. Time je prekršen Ustav Srbije, ali je i otvorena mogućnost zaposlenima u MUP-u da započnu političko delovanje u policijskoj službi. Potom, nejasno je na koji način policijski službenik koji je obavljao dužnost odbornika, bez obzira na status mirovanja u policijskoj službi, može nezavisno, nepristrasno i politički neutralno da obavlja zadatke, što je obaveza koja proizlazi iz Zakona o policiji, Kodeksa policijske etike i Zakona o državnim službenicima.
Ministarstvo unutrašnjih poslova zalaže se za usklađivanja sa savremenim standardima u oblasti karijernog napredovanja, kao i u oblasti planiranja i upravljanja kadrovima. Sve to zajedno doprinosi smanjenju troškova organizovanja rada MUP-a. Međutim, kriterijumi za postavljenje (imenovanje) na čelne pozicije u MUP-u i u Direkciji policije utvrđeni su dokumentom koji nosi oznaku „strogo poverljivoˮ– Pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta. S obzirom na to da ograničen broj lica može da pristupi takvom dokumentu, otvara se prostor za različite zloupotrebe i onemogućava se transparentan razvoj karijere. Tome treba dodati i nejasne opise radnih mesta, što dovodi do subjektivnog ocenjivanja rada zaposlenih, pri čemu nema utvrđenih procedura za analizu procesa rada. Najzad, nije ispunjena ni zakonska obaveza izrade liste slobodnih radnih mesta za trajni premeštaj iz jedne organizacione celine u drugu u okviru MUP-a. Do sada nije objavljivana lista slobodnih radnih mesta, niti je raspisivan interni konkurs jer nije usvojen propis koji bi trebalo da reguliše ovu oblast. Rečeni razlozi onemogućavaju karijerno napredovanje u MUP-u.
Ne postoji sistem internog oglašavanja slobodnih mesta u MUP-u, što otvara mogućnost za koruptivnu radnju primanja i ugovaranja primanja mita ili usluga za obuku, premeštaj i unapređenje. U slučaju da želi da napreduje ili da traži premeštaj, policijski službenik ne poseduje informacije o slobodnim radnim mestima u MUP-u, čak iako poseduje odobrenje svog pretpostavljenog koje je neophodno za premeštaj. Nigde ne postoji raspisan konkurs za upražnjena radna mesta u MUP-u ili za poziv za dodatnu obuku, u kome će biti navedeni jasni kriterijumi za prijavljivanje.
Okvir 3: Stavovi zaposlenih o tome zašto je dobro interno oglašavati upražnjena mesta
Neophodno je interno oglašavati upražnjena radna mesta. To je važno i za imidž institucije jer je prikazuje kao nekoga ko vodi računa o svojim zaposlenima. Interni oglas utiče na motivaciju zaposlenih i na njihovu mobilnost. Troškovi internog konkursa manji su u odnosu na eksterni. Interni konkurs svima nudi jednake šanse. Takođe, postoje radna mesta koja mogu biti popunjena samo licima već zaposlenim u MUP-u. Manjkavost ovakvog oglašavanja je što obuhvata ograničen broj aplikanata i nije transparentno. Konkurs bi trebalo da bude obavezan za sve pozicije ispod nivoa državnog sekretara. Predlog je da konkurs bude raspisan prvo interno, a tek kasnije, ako se ne pronađe odgovarajući kandidat, eksterno. Potrebno je realizovati bezbednosne provere za radna mesta na visokim pozicijama, koje bi trebalo da radi SUKP.
Ne postoji dovoljno razvijen sistem spoljašnjeg oglašavanja slobodnih mesta u MUP-u, što otvara mogućnost za koruptivnu radnju primanja i ugovaranja primanja mita ili usluga za prijem u radni odnos. Do kraja 2011. godine MUP je raspisao 12 javnih konkursa radi prijema novih lica u sedište Ministarstva i 17 konkursa za prijem lica u policijske uprave. Međutim, tih 29 javnih konkursa raspisano je za mesta na kojima zaposleni nemaju status policijskog službenika, već za mesta na kojima se obavljaju tehnički poslovi (održavanje higijene, administrativni poslovi). Za period do kraja 2013. godine ne postoje tačni podaci o broju raspisanih konkursa. Pri tome, kadar bira rukovodilac organizacione jedinice nakon što utvrdi potrebe službe. Način procenjivanja i izbora zavisi od diskrecione ocene rukovodioca. Ovakvom praksom omogućen je upliv korupcije u proces zasnivanja radnog odnosa u MUP-u za ona radna mesta na kojima zaposleni dobijaju status policijskog službenika i na kojima su zaduženi za obavljanje policijskih zadataka.
PROCENA: Učinkovito planiranje trošenja budžetskih sredstava nije moguće zato što je više od 80% budžeta MUP-a namenjeno platama, te još nisu ispunjeni uslovi za programsko budžetiranje i često se vrši rebalans nacionalnog budžeta.
Uspešno upravljanje finansijama povećava transparentnost i odgovornost MUP-a, koji je jedan od najvećih potrošača budžetskih sredstava u Srbiji, nakon Ministarstva finansija i Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, a koji ima pravo i na sopstvene prihode. Prilikom upravljanja sredstvima uvek je potrebno krenuti od izrade transparentnog proračuna i procene troškova, kao i od analize pravnih praznina za realizaciju nabavki. Potrebno je obezbediti informacije o finansijskom stanju, mogućnostima i stvarnim kapacitetima prilagođavanja okruženju, u kome uvek postoje dokazi o manjku sredstava, kao što je to slučaj u Srbiji. Finansijsko stanje MUP-a slično je onome na nacionalnom nivou, što je i sasvim logično jer od njega i zavisi. Rebalans budžeta odložen je od juna za septembar. Autori Kvartalnog monitora procenjuju da će deficit do kraja godine dostići evropski rekord od osam odsto BDP-a. Reforme u oblasti finansija odložene su za oktobar zbog lošeg stanja u budžetu i dodatnih šteta od poplava. Naravno, spoljni faktori utiču na upravljanje finansijama i na reformske poteze u MUP-u. Pri tome, sa usvajanjem propisa koji bi trebalo da uredi realizaciju javnih nabavki u oblasti odbrane i bezbednosti kasni se više od godinu dana.
Ministarstvo unutrašnjih poslova još uvek nije u potpunosti spremno da primeni programski način budžetiranja. Zakonom o budžetskom sistemu predviđeno je da od 2015. godine Srbija umesto linijskog koristi programsko budžetiranje. Izrada i dosledna primena programskog budžetiranja ključni je činilac izgradnje integriteta institucije i smanjenja rizika od pojave korupcije. Ovakav način budžetiranja koristi se kako bi ciljevi u oblasti bezbednosti bili pretočeni u zahteve za uvećanje sposobnosti (kapaciteta), u odgovarajuće programe, a potom i u budžetske zahteve. Njime se uspostavlja transparenta veza između ciljeva institucije bezbednosti, u ovom slučaju MUP-a, i budžeta, kao i između Plana javnih nabavki, programa i tekućih aktivnosti. Ukoliko se budžetiranje vrši na ovaj način, onima koji donose odluka biće razumljivije kako određena odluka o dodeli sredstava, na primer u MUP-u, i raspodela tih sredstava na konkretne aktivnosti i programe može da unapredi bezbednost građana.
Novim Zakonom o javnim nabavkama ukinute su poverljive nabavke. Međutim, ranije su postojali problemi prilikom sprovođenja takvih nabavki, koji sada mogu da utiču na to da – od onog trenutka kada se propis koji uređuje ovu oblast usvoji – nabavke u oblasti bezbednosti i odbrane ne budu odgovarajuće realizovane. Probleme je jasno uočila Služba interne revizije u MUP-u. Najviše se odnosi na to da nisu postojali unutrašnji kontrolni mehanizmi, koji bi obezbedili primenu nabavke u skladu sa internom procedurom.
Nije postojao pisani dokaz o tome da su svi zaposleni u Odeljenju za materijalne poslove upoznati sa internom procedurom koja uređuje postupak poverljivih nabavki. Nije uspostavljen ni kontrolni mehanizam koji bi dokazivao da je šef Odseka za javne nabavke potvrdio da je nabavka predviđena godišnjim Planom poverljivih nabavki, niti da je načelnik Odeljenja za finansije i budžet potvrdio da su sredstva za predmetnu nabavku predviđena u Planu izvršenja budžeta Ministarstva za tekuću godinu. Planiranje trošenja budžetskih sredstava besmisleno je zbog opisanog stanja.
Nije postojao kontrolni mehanizam koji bi, u skladu sa zapisnikom Komisije o prijemu novonabavljenog vozila, obezbedio evidentiranje nabavke vozila u magacinu Ministarstva i u materijalnom knjigovodstvu. Ovde treba dodati da su svi podaci o vozilima koje poseduje MUP poverljivog karaktera (Okvir 4), što ograničava javnost rada ove institucije bezbednosti.
Okvir 4: Svi podaci o vozilima MUP-a su tajni
Uputstvo o načinu nabavke, raspodele i korišćenja, kao i o vođenju evidencija i održavanju motornih vozila u MUP-u iz 2010. godine definiše dve vrste vozila. Vozila opšte namene koriste se za potrebe zaposlenih u MUP-u radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. Vozila posebne namene namenjena su za vršenje policijskih i posebnih operativnih poslova. Donekle je opravdano to da podaci o vozilima posebne namene budu poverljivi. Međutim, nije moguće pronaći opravdani razlog zbog kog su podaci o vozilima opšte namene tajni.
Nije postojao ni mehanizam kojim bi se utvrdilo da rešenje o obrazovanju komisije za sprovođenje poverljive nabavke sadrži informacije o imenovanju zamenika članova komisije, rokove za izvršenje odluke i stručnu spremu članova. Na osnovu toga moglo bi se pretpostaviti da su za sve poverljive nabavke postojali isti članovi komisije, što otvara mogućnost za zloupotrebu.
U praksi nije dosledno primenjivan ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da se konkursnom dokumentacijom od dobavljača zahteva da uz ponudu dostave i podatke o tome da su izmirili poreze i druge javne dažbine. Najzad, nije postojao ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio postojanje pisanog dokaza o tome da je komisija na odgovarajući način izvršila proveru ponuđene cene i finansijsku analizu predmetne nabavke. Praćenje realizacije ugovora korišćenjem aplikativnog softvera nije dosledno primenjivano. Sve ove manjkavosti koje je Služba interne revizije uočila mogu da predstavljaju izazov tokom realizovanja nabavki u oblasti bezbednosti i odbrane, koje su po svom karakteru slične poverljivim.
Strategijom razvoja MUP-a utvrđeno je da obezbeđivanje transparentnog mehanizma praćenja budžetskih troškova i jačanje projektnog upravljanja radi realizovanja međunarodne donatorske pomoći predstavlja osnovu za uspostavljanje razvijenog sistema finansijskog poslovanja i kontrole. Informatorom o radu MUP-a omogućen je uvid u budžetska sredstva koja su planirana za realizaciju javnih nabavki. Međutim, Plan javnih nabavki za 2014. godinu bio je dostupan javnosti tek 1. avgusta 2014. godine, četiri meseca nakon predviđenog roka dostavljanja Upravi za javne nabavke. Trenutno nije moguće komentarisati ovakvo kašnjenje. Napredak je načinjen u samom planiranju jer je od 2011. do 2013. godine broj izmena Plana javnih nabavki sve manji. Tako je, na primer, Plan javnih nabavki za 2011. godinu četiri puta menjan u toku godine, dok je plan za 2012. godinu promenjen dva puta, a za 2013. godinu samo jednom. Ipak, i dalje su planovi javnih nabavki sačinjeni pre kao spiskovi potreba Ministarstva nego kao dokument koji bi trebalo da uredi pribavljanje usluga, dobara i radova.
Državna revizorska institucija je prilikom revizije svrsishodnosti upotrebe službenih vozila u MUP-u utvrdila da skoro 50% vozila ove institucije godišnje pređe preko 18.000 km. S obzirom na to da DRI nisu dostavljeni dokazi, odnosno putni nalozi za vozilo i nalog za službeno putovanje, koji bi potvrdili korišćenje vozila u službene svrhe, postoji sumnja u svrsishodnost korišćenja vozila.
Ministarstvo unutrašnjih poslova ne poseduje pouzdane podatke o tačnom broju vozila koja nisu korišćena tokom 2012. godine. To posredno dokazuje prethodni nalaz BCBP-a da se planiranje i realizacija većih nabavki za MUP vrši na osnovu slobodne procene, a ne na osnovu analize koja je zasnovana na stvarnim potrebama Ministarstva. U MUP-u su nabavke, poput motornih vozila ili opreme za pripadnike MUP-a, zasnovane na proceni koja je izvedena prema evidencijama MUP-a, koje očigledno nisu dovoljno precizne, bez uvida u stanje na terenu ili u realne potrebe policijskih službenika. Zbog toga postoji velika mogućnost da su takve nabavke nesvrsishodne, odnosno da ne odgovaraju realnim potrebama za izvršenje policijskih zadataka.
Ministarstvo unutrašnjih poslova može da ostvaruje dopunska finansijska sredstva pružanjem usluga koje su u funkciji bezbednosti. Primeri takvih usluga su službena pratnja transporta novca ili vangabaritnog tereta i opasnih materija, te održavanje bezbednosti saobraćaja. Na osnovu ovakvih i sličnih usluga MUP ima sopstvene prihode. Služba interne revizije MUP-a utvrdila je prilikom kontrole prihoda u PU Novi Sad da postoji nekoliko prepreka koje otežavaju kontrolu.
Procedura kojom bi bio propisan postupak ostvarivanja dodatnih prihoda od obezbeđivanja službene pratnje vangabaritnog tereta i opasnih materija ne postoji, niti je ovakva usluga predviđena Pravilnikom o vrstama usluga čijim pružanjem MUP ostvaruje dopunska sredstva. Ne postoji kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da policijske ispostave od kojih započinje transport i koje obavljaju pratnju vode evidenciju o primljenim i realizovanim zahtevima i da na taj način dokumentuju datum i vreme dostavljanja. Ovo može dovesti do toga da se određeni teret transportuje bez znanja i kontrole nadležnih u MUP-u. Pored toga, izveštaji o izvršenoj pratnji vangabaritnog tereta ne sadrže sve podatke koje zahtevaju interni propisi.
Ne postoji ni propis kojim bi bio uređen postupak ostvarivanja dodatnih prihoda od obezbeđivanja službene pratnje transporta novca u područnim policijskim upravama. Ne postoji ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da organizacione celine Direkcije policije, koje pružaju usluge službene pratnje transporta novca, vode evidenciju o primljenim i realizovanim zahtevima. Dosledno se ne primenjuje ni obaveza sačinjavanja pismenog izveštaja rukovodioca zaduženog za praćenje transporta novca i pisanje izveštaja odmah nakon što je usluga pružena.
Manjkavosti postoje u tehničkom i proceduralnom delu realizacije usluga, na osnovu kojih MUP ubira prihode. Takvi problemi utiču na nekvalitetno obavljanje usluga i omogućavaju postojanje zloupotreba, pri čemu diskrecionu moć tokom odlučivanja imaju rukovodioci. Zbog toga je veoma važno da postoji trag u izveštajima koji je moguće kontrolisati.
Veoma zabrinjava praksa MUP-a da javne nabavke u ogromnoj većini (66%) sprovodi po postupku nabavke male vrednosti (Grafikon 3). Prema ovom postupku naručilac poziva najmanje tri ponuđača po svom izboru. Dovoljno je da jedan od ta tri ponuđača dostavi ispravnu i odgovarajuću ponudu, pa da naručilac može da donese odluku o izboru te ponude i da zaključi ugovor o javnoj nabavci. Po tome je postupak javne nabavke male vrednosti veoma sličan pregovaračkim postupcima koji, sami po sebi, predstavljaju postupke koji ozbiljno ograničavaju postojanje konkurencije.
Pored toga, u Zakonu o javnim nabavkama nije precizno definisana istovrsnost dobara, usluga ili radova, zbog čega dolazi do „usitnjavanjaˮ nabavki. Takvo postupanje predstavlja ozbiljnu povredu načela konkurentnosti i može ukazivati na težnju da se ugovor zaključi sa određenim ponuđačem. Organizacije civilnog društva koje prate realizaciju javnih nabavki u Srbiji, kao što je Toplički centar za demokratiju i ljudska prava, smatraju da je potrebno ukinuti postupak javne nabavke male vrednosti i na taj način ukloniti jedan od najznačajnijih izvora korupcije.
PROCENA: Ne postoji zaokružen sistem unutrašnje kontrole policije, pri čemu je rad SUKP-a ugrožen diskrecionim ovlašćenjima ministra. Resursi za učinkovit rad unutrašnjih kontrolora u MUP-u i dalje nisu odgovarajući.
Unutrašnja kontrola predstavlja sistem propisa, pravila, procedura i tela, koji postoje u okviru jedne institucije. Njen je glavni cilj zaštita i unapređenje integriteta te institucije sprečavanjem i otklanjanjem nezakonitosti i nepravilnosti, koje se mogu pojaviti unutar institucije. Unutrašnja kontrolna tela predstavljaju suštinski deo formalne kontrole državnog dela sektora bezbednosti, koji postoji u praksi najvećeg broja zemalja. Utvrđeno je da u radu SUKP-a postoji niz pravnih praznina i praktičnih problema, koji otežavaju efikasnu unutrašnju kontrolu policije.
Osnovni zadatak SUKP-a jeste da vrši unutrašnju kontrolu rada policije, ali ne i kontrolu zaposlenih u sedištu Ministarstva. Zakonom o policiji (čl. 171, st. 1) nije propisano da SUKP kontroliše sve zaposlene u Ministarstvu, već samo one koji su zaposleni u Direkciji policije. Takvo pravno tumačenje opsega kontrole SUKP-a ima i Sekretarijat MUP-a. Zbog ove pravne praznine, više od 18.000 zaposlenih u sedištu Ministarstva nalazi se izvan kontrole. Takvo stanje predstavlja značajan rizik od pojave korupcije. Pri tome, SUKP-u je zakonski onemogućeno uzimanje izjave od pripadnika u sedištu Ministarstva (čl. 175, st. 2). Takva mogućnost postoji jedino u slučaju kada pripadnik Ministarstva ima status oštećenog lica ili svedoka u postupku.
Prema Zakonu o policiji, nezavisnost rada SUKP-a ugrožena je ovlašćenjem ministra (čl. 177, st. 3), po kome on može da izuzme predmet na kome radi SUKP i da ga dodeli drugoj organizacionoj jedinici. Pri tome, nisu razgraničene nadležnosti u radu tri unutrašnja kontrolora u MUP-u. Takvo stanje nije loše samo zato što ministar ima preveliku diskrecionu moć već i zato što je unutrašnja kontrola rascepkana, što sve zajedno utiče na smanjenje delotvornosti unutrašnje kontrole.
Zakon o policiji (čl. 179) ne obavezuje direktno SUKP da o rezultatima svog rada izveštava Narodnu skupštinu ili nadležni Odbor za unutrašnje poslove. Prema postojećem rešenju, ministar unutrašnjih poslova može da podnese izveštaj o radu SUKP-a tek na zahtev Vlade ili nadležnog Odbora Narodne skupštine. Međunarodni standard o nadzoru policije predviđa da unutrašnja kontrola bude nezavisna tako što neće biti deo izvršne vlasti, dok će izveštaje o svom radu podnositi direktno skupštini. Direktno izveštavanje nadležnom odboru skupštine važno je zbog očuvanja principa demokratskog rada policije, posebno u osetljivim trenucima, kao što je to bio slučaj u Srbiji tokom 2013. godine, kada poslanici Skupštine nisu nijednom pokrenuli temu o odgovarajućoj kontroli nad Žandarmerijom.
Trenutno je u SUKP-u zaposleno 89 ljudi. To nije dovoljan broj ljudi za kontrolu više od 28.000 pripadnika policije. U regionalnim centrima SUKP-a u Beogradu, Nišu i Kragujevcu ne postoji odgovarajući prostor za rad, dok je tehnička oprema na kojoj zaposleni rade zastarela. Regionalni centar u Novom Sadu jedini je izuzetak. Država je obavezna da obezbedi odgovarajuće finansijske i materijalne resurse organima unutrašnje kontrole. Pored toga, ne postoje jasni pokazatelji o kapacitetima unutar SUKP-a, koji bi bili dovoljni za kontrolu trošenja budžetskih sredstava. U praksi SUKP upućuje zahteve Službi interne revizije o mogućim nepravilnostima u radu MUP-a. Međutim, još nije doneta interna procedura koja bi uredila saradnju između dve organizacione celine. Za sada je za svako delovanje Službe interne revizije neophodno odobrenje Kabineta ministra unutrašnjih poslova.
Saradnja SUKP-a sa područnim policijskim upravama nije odgovarajuća. Posledica toga je nepostojanje kontrole pojedinih područnih policijskih uprava i razmene informacija između uprava i SUKP-a. Područne policijske uprave o nezakonitom radu policije češće obaveštavaju samo Direkciju policije i Ministarstvo, dok SUKP u potpunosti zaobilaze. Štaviše, područne policijske uprave ne obavljaju zadatke i provere koje im je SUKP prosledio radi utvrđivanja činjeničnog stanja. To je naročito vidljivo u situacijama kada postoji sumnja da su rukovodioci uključeni u koruptivne radnje. Najzad, policijski službenici u velikoj meri smatraju da SUKP nema kapacitete da sprovodi kontrolu nad područnim policijskim upravama.
U periodu od 2010. do 2012. godine uočen je blagi porast broja sačinjenih operativnih informacija, na osnovu kojih SUKP najviše podnosi krivične prijave protiv policijskih službenika i građana (Grafikon 4). Tako je tokom 2012. godine više od 50% krivičnih prijava pokrenuto na osnovu operativnih informacija SUKP-a. Veoma mali broj krivičnih prijava pokrenuto je na osnovu dobijenih informacija od organizacionih jedinica u Ministarstvu i područnih policijskih uprava. Navedeno stanje doprinosi tačnosti prethodnog nalaza o tome da još ne postoji odgovarajuća saradnja sa područnim policijskim upravama, što umanjuje delotvornost kontrole policije.
Uočen je blagi trend porasta broja podnetih krivičnih prijava od 2010. do 2013. godine (Grafikon 5). Međutim, najveći broj krivičnih prijava SUKP-a do kraja 2012. godine odnosio se na krivično delo zloupotrebe službenog položaja iako je u 2012. godini taj broj znatno smanjen. Prema izveštaju Evropskog parlamenta za Srbiju, definicija krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja nije usklađena sa evropskim standardima. Pod ovim krivičnim delom moguće je podrazumevati različita dela, te nije jasno šta je, u stvari, zloupotreba položaja, odnosno koja ovlašćenja policijski službenik poseduje prema Zakonu o policiji. Najzastupljeniju vrstu krivičnih dela korupcije, pored zloupotrebe službenog položaja, predstavljaju falsifikovanje službenih isprava, primanje mita, te neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (Tabela 2).
Zakonom o policiji nije posebno uređen mehanizam preventivnog postupanja SUKP-a prema organizacionim delovima Direkcije policije iako SUKP u praksi koristi takvu meru. Ovde je potrebno naglasiti da preventivna kontrola ne predupređuje suštinski nezakonito ponašanje policajaca, već se takvom kontrolom prikupljaju dokazi jer je prethodno potvrđena sumnja u pojedine pripadnike određene organizacione jedinice u okviru Direkcije policije. Preventivna kontrola započeta je 2011. godine, kada je SUKP realizovao ovakvu meru u šest policijskih uprava (Požarevac, Bor, Zrenjanin, Sremska Mitrovica, Čačak i Niš). Tokom sledeće godine nije povećan broj preventivnih postupanja, ali je izvršena kontrola u policijskim ispostavama i u organizacionim jedinicama koje su niže od područnih policijskih uprava. Preventivno su kontrolisane policijske stanice u Barajevu, Lazarevcu i Grocki, kao i policijske uprave u Subotici, Zaječaru i Novom Pazaru. Sektor unutrašnje kontrole policije je, na osnovu saznanja koja su dobijena prilikom preventivnih kontrola, pokrenuo deset krivičnih prijava.
U MUP-u nisu uspostavljeni mehanizmi horizontalne koordinacije rada četiri unutrašnja kontrolora. Na osnovu odgovora datih na upitnik BCBP-a utvrđeno je da ne postoji jedinstvena i potpuna baza podataka o krivičnoj odgovornosti policijskih službenika, s obzirom na to da u UKP-u krivične prijave protiv policijskih službenika podnose i područne policijske uprave, ali i SBPOK. Pored toga, ne postoji jedinstvena i potpuna baza, koja svedoči o broju predstavki, pritužbi i žalbi građana i policijskih službenika na zloupotrebu policijskih ovlašćenja. Time je otežana realna analiza rizika od pojave korupcije u policiji.
Kabinet ministra treba da usvoji Uputstvo o oblicima i metodama vršenja unutrašnje kontrole do decembru 2013. godine iako je prvobitno planirano da to bude urađeno do septembra 2013. godine . Sektor unutrašnje kontrole policije je u skladu sa Akcionim planom izradio nacrt uputstva u aprilu 2013. godine i prosledio ga Sekretarijatu koji je sugerisao da se prilikom sačinjavanja uputstva mora imati u vidu da kontrolu rada načelnika SUKP-a, policijskih službenika zaposlenih u Sektoru i drugih policijskih službenika u Ministarstvu zaduženih za unutrašnju kontrolu rada policije vrši ministar. U tom istom članu utvrđeno je i ograničenje rada SUKP-a, koje utiče na njegovu nezavisnost. Ministar može odlučiti da se postupanje po određenom predmetu ustupi drugoj unutrašnjoj organizacionoj jedinici koja je nadležna za pokretanje postupka ukoliko predmet vršenja unutrašnje kontrole prevazilazi nadležnosti SUKP-a, ili ukoliko je povezan sa drugim delima, ili ukoliko je reč o veoma značajnom predmetu. Velika je verovatnoća da ovo zakonsko rešenje neće biti promenjeno, te da će rad Sektora i dalje biti ograničen. Uputstvo će biti usvojeno u sklopu novih izmena i dopuna Zakona o policiji, ali još nije utvrđen vremenski okvir toga kada će Zakon biti izmenjen. Kvalitetu nacrta Uputstva nije moguće komentarisati jer MUP nije dostavio dokument.
Prema Akcionom planu Strategije, obaveza Kabineta ministra je da usvoji propise koji bi trebalo da preciziraju rad SUKP-a. Do sada to nije učinjeno. Sektor unutrašnje kontrole policije izradio je nacrt Priručnika o radu SUKP-a. Pretpostavlja se da je reč o dokumentu, bez obzira na različit naziv, u kome su predočene smernice i uputstvo za rad SUKP-a. Svrha Priručnika je da utvrdi:
1. metodologiju rada SUKP-a;
2. načine za lično usavršavanje zaposlenih u SUKP-u;
3. smernice za izradu drugih uputstava i pravila rada;
4. mehanizme prevencije nezakonitog policijskog postupanja;
5. načine za jačanje operativnog rada i uspostavljanje međunarodnih standarda.
Kvalitet nacrta Priručnika za sada nije moguće komentarisati, s obzirom na to da dokument nije javno dostupan i da ga MUP nije dostavio BCBP-u
PROCENA: Propuštena je prilika izgradnje jakog sistema spoljnog nadzora, zbog čega je u protekle dve godine primećen rekordan broj policijskih afera i najava „velikog spremanjaˮ policije.
Spoljni nadzor i kontrolu vrše institucije koje su i organizaciono i operativno izvan policijske službe kako bi procenile rad policijskih službenika. Sve te institucije bi trebalo da budu nezavisne. Jedna od najvećih uloga spoljnog nadzora je, sigurno, obezbeđivanje usaglašenosti policijskog rada sa međunarodnim standardima i borba protiv korupcije. Spoljnu kontrolu rada policijske službe u Srbiji vrše Narodna skupština, nezavisni državni organi i civilno društvo. Postoje značajni problemi u spoljnom nadzoru rada policije.
Poslanici ne insistiraju na postavljanju poslaničkih pitanja predstavnicima Vlade, koja se odnose na korupciju. Tako je tokom 2013. godine, prema istraživanju BCBP-a, svega 2,9% od upućenih poslaničkih pitanja bilo u vezi sa korupcijom. Pri tome se u medijima stalno pisalo o aferama koje potresaju policiju.
U periodu od jula 2012. godine do februara 2014. godine održano je 17 sednica Odbora za odbranu i unutrašnje poslove, pri čemu se dnevni red neretko svodio na potvrđivanje međunarodnih sporazuma. Održana je samo jedna tematska sednica o delovanju ekstremnih navijačkih grupa i ekstremističkih organizacija. Takođe, samo jednom su razmatrani redovni izveštaji MUP-a. Ovaj Odbor, takođe, nijednom nije razmatrao predlog budžeta MUP-a. Tome treba dodati da ni Odbor za finansije nije počeo da primenjuje ovlašćenja koja mu omogućavaju da kontroliše primenu republičkog budžeta i pratećih finansijskih planova, odnosno zakonitost, svrsishodnost i efikasnost trošenja javnih sredstava državnog dela sektora bezbednosti.
Okvir 4: Neusklađenost Poslovnika i Zakona o policiji
Odredba u Poslovniku koja predviđa da Odbor za odbranu i unutrašnje poslove razmatra izveštaj o radu ministarstva nadležnog za unutrašnje poslove o stanju bezbednosti u Republici Srbiji, dostavljen Narodnoj skupštini na njen zahtev (član 49), nije dovoljno jasna. Prema ovoj odredbi nije moguće jasno videti da li je reč o jednom ili o dva izveštaja – jedan o radu ministarstva i drugi o stanju bezbednosti. Druga odredba u Poslovniku (član 229) propisuje da ministar o radu ministarstva informiše nadležni odbor jednom u tri meseca. Obe ove (neusaglašene) odredbe iz Poslovnika nisu u saglasnosti za odredbom u Zakonu o policiji (član 9), koja propisuje obavezu izveštavanja ministra Narodnoj skupštini jedanput godišnje, a ne po zahtevu, kako je to navedeno u Poslovniku.
Državni organi su u periodu od juna 2011. do juna 2012. godine pristupili preko 270.000 puta zadržanim podacima o aktivnostima korisnika elektronskih komunikacija. Ubedljivo najveći broj pristupa iz ovog korpusa izvršio je MUP, odnosno UKP kao posebna organizaciona celina u MUP-u koja ima pravo da primenjuje posebne mere. Odbor za odbranu i unutrašnje poslove nije do sada vršio nadzor nad merama koje primenjuje UKP. Najpre, nije jasno koji je od dva odbora nadležan da vrši nadzor nad primenom posebnih mera. Odbor za odbranu i unutrašnje poslove kontroliše i nadzire rad MUP-a, dok je Odbor za kontrolu službi bezbednosti ovlašćen da nadzire zakonitosti primene posebnih postupaka i mera za tajno prikupljanje podataka uopšte. Zatim, postoje različiti pravni termini koji se koriste za postupke i mere kojima se odstupa od neotuđivih prava građana.
Još nije jasno da li će Građanski nadzornik, koji je formiran stupanjem na snagu novog Zakona o javnim nabavkama, nadzirati nabavke u oblasti odbrane i bezbednosti jer još nije usvojen podzakonski akt koji će urediti postupak javne nabavke u ovoj oblasti. Primena Zakona o javnim nabavkama počela je u aprilu 2013. godine.
Državna revizorska institucija je prvi put ispitala svrsishodnost korišćenja službenih vozila direktnih korisnika budžetskih sredstava, uključujući u to i MUP. ovo predstavlja ogroman napredak s obzirom na to da u prethodnom krugu istraživanja DRI još nije imala dovoljno kapaciteta da ispituje svrsishodnost trošenja javnih sredstava.
I dalje nije uređen sistem zaštite uzbunjivača u policiji, što je mera neophodna za otklanjanje rizičnih tačaka pojave korupcije. To je posledica toga što sistemska zaštita uzbunjivača u Srbiji ne postoji. Postoje samo određene zakonske odredbe, koje je moguće naći u različitim pravnim aktima. Ne postoji odgovarajuća zakonska i praktična zaštita onih koji prijavljuju korupciju. Za sada postoji samo skromni Pravilnik o zaštiti lica koje prijavi sumnju na postojanje korupcije. Sačinjen je od sedam članova, a usvojen je radi operacionalizacije Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije.
Đure Jakšića 6/5, 11000 Beograd, Republika Srbija
Copyright © Mapa rizika od korupcije u sektoru bezbednosti.
Pratite nas